Albahariju uručena nagrada “Isidora Sekulić”

Oduvijek sam vjerovao da pisac, da bi stvorio novo, treba u stvari da razara staro – rekao je Albahari, primajući nagradu.

– Oduvijek sam vjerovao da pisac, da bi stvorio novo, treba u stvari da razara staro, odnosno, da je književnost koja počiva iza nas jedno veliko igralište kojem treba stalno iznalaziti novi oblik, odbijajući pritom da prihvatimo ideju da je bilo šta ili bilo ko neka vrsta nedodirljivih idola pred kojima treba da nam zastane dah. Drugim riječima, pisac piše samo zbog sebe i samo po diktatu svoga srca, a tako je, ako ne grešim, pisala i Isidora Sekulić, što me čini dodatno srećnim – rekao je David Albahari, primajući nagradu “Isidora Sekulić”, za roman “Životinjsko carstvo”.

Ovim kratkim romanom, Albahari je po ocjeni žirija dokazao visoki spisateljski profesionalizam, u svakom pogledu.

O Albahariju i njegovom djelu govorili su Ratko Adamović, predsjednik Fonda “Isidora Sekulić”, Dušan Dinčić, predsjednik opštine Savski venac, koja je osnivač fonda i Alen Bešić u ime žirija.

Albahari je naglasio da nagrada nazvana po autoru iz bliže ili dalje prošlosti, navodi pisca dobitnika da se upita šta ga tom autoru čini sličnim a šta, pak, različitim. Ocjena do koje dođe, može, prema njegovim riječima, isto tako da ga navede da i njega i samog sebe vidi u sasvim drugačijem svjetlu.

Ističući da je Isidira Sekulić, prema tvrdnji znalaca, stvarala mimo utvrđenih tokova u srpskoj književnosti i da je ta činjenica dovoljna da ga načini srećnim što je njegovo djelo nagrađeno nagradom koja nosi njeno ime, Albahari je rekao:

– Na jednom mjestu Isidora Sekulić je napisala: “Čovjek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim. On je nomad po volji Božjoj, koja ga je stavila između ogromnih prostranstava neba i zemlje.” Da, svi smo mi nomadi, a pogotovo su to pisci koji u nomadstvu traže novo nadahnuće. Pritom ne mislim samo na nomadstvo tijela, na seobe koje pisce seljakaju – katkad voljno, a češće nevoljno – širom naše planete, već više na nomadstvo duše, na kretanje njihovim unutrašnjim svijetom u potrazi za tekstom poslije kojeg ništa više neće biti kao prije. Ne samo u njihovom svijetu, već i u svakom drugom. Pogotovo u unutrašnjem svijetu čitaoca u kojem nomadska duša pisca nalazi svoj novi dom.

Da je Isidora Sekulić među nama, rastužila bi se kad bi vidjela s kakvom se lakoćom slavi osrednjost, trivijalnost, šta se sve proglašava književnim djelom, smučilo bi joj se i pomislila bi da se vratila u ono otužno vrijeme poslijeratnog komunističkog socrealizma kada su trećerazredne knjige dobijale Ninove nagrade. Kultura se danas vuče bezočno u kazane primitivizma i prostote – rekao je Ratko Adamović, i dodao da je dugo najavljivani spomenik Isidori Sekulić konačno završen i da će uskoro biti otkriven na Senjaku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *