Milutin – Mima Karadžić: Cijelog života penjem se na nebo

Milutin – Mima Karadžić, crnogorski glumac, koji je omiljen u čitavom regionu, producent, a ponekad i pjevač, govorio nam je o karijeri, dobrim stvarima u životu, o seriji “Budva na pjenu od mora”, ali i o najnovijem filmu “Gorčilo – Jesi li to došao da me vidiš”.

Rođen je 9. aprila 1955. godine u Bijelom Polju. Glumu je studirao i diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Svoj glumački prvenac imao je u seriji “Sedam sekretara SKOJ-a”, da bi do sada odigrao veliki broj pozorišnih predstava, ali i filmova i TV serija. Osnivač je produkcijske kuće “MMPRoduction” iz Budve.

Ovaj glumac i producent, koji je u svojoj dosadašnjoj karijeri snimio više od 60 filmova i 25 serija, kaže da voli da dolazi u Banjaluku, kao i da ga na naš grad uvijek podsjećaju Vrbas i bašte obližnjih kafića, u kojima voli da provodi vrijeme sa dragim ljudima.

Dodaje i da mu prija društvo lijepih žena, kojima je grad na Vrbasu bogat.

NN: Prvi put sa serijom “Budva na pjenu od mora” potpisujete se i kao producent. Zbog čega ste se odlučili na ovaj korak u karijeri?

KARADŽIĆ: Postao sam producent da bih omogućio mom bratu Milanu i sebi da radimo svoj posao. Nisam ni u jednom drugom filmu ili seriji producent nego u našim. Trudim se da stvorim sve uslove da omogućim da nešto snimamo. Iz tog razloga sam postao producent, inače, ne bi me zanimalo da se bavim time. Mučan je to posao u današnje vrijeme.

NN: Kako objašnjavate to da je serija “Budva na pjenu od mora” postigla ogroman uspjeh u svim postjugoslovenskim državama?

KARADŽIĆ: Budući da govori o problemima sa kojima se manje-više suočavaju sva postjugoslovenska društva u tranziciji, serija “Budva na pjenu od mora” na neki način bliska je svima nama. Ne mogu da vam opišem koliko se ljudi svakodnevno javlja iz Splita, Ljubljane, Banjaluke ili Sarajeva kako bi s nama podijelili utisak da Savo Bačić, lik koji tumačim u seriji, živi tu s njima, u njihovim sredinama.

Pored priče o lokalnom tajkunu Savu Bačiću, u seriji “Budva na pjenu od mora” imate paralelnu priču o ljubavi, o međuporodičnom sukobu, o korupciji, o jazu između bogatih i siromašnih. Dakle, o svim problemima koji, kažem, potresaju i koji će, nažalost, još dugo potresati sva naša društva.

NN: Kakvi su dalji planovi što se tiče te serije?

KARADŽIĆ: U septembru ili oktobru ove godine bi trebalo da nastavimo snimati nove epizode, vjerovatno će biti i nekih novih glumaca.

NN: Stevan Koprivica piše, Milan režira, a Vi glumite. Ovo je već poznat “scenario” kada je u pitanju “Budva na pjenu od mora”. Dokazujete li time da tim koji dobija ne treba mijenjati?

KARADŽIĆ: Činjenica je da smo nas trojica uigrana ekipa, jer odavno i kontinuirano sarađujemo, ne samo na televiziji već i u pozorištu. Zajednički smo promišljali na mnogim predstavama i u serijama.

NN: Na poseban način ste se oprostili od pozorišta, nakon 27 godina, da li Vam je žao što ne igrate više na pozorišnim daskama?

KARADŽIĆ: Ne, nemam vremana za pozorište, a volim iz svake emotivne veze, iz grada ili posla da odem na najbolji mogući način. Otišao sam kada sam mogao najbolje da igram. U “Ateljeu 212” sam imao svoju publiku, a onda mi prosto nije više bilo do plate. Rekao sam: “Ako budem igrao, igraću po pozivu, ali uz neke uslove koje ću ja da postavljam.”

Sa druge strane, hoću da radim još neke stvari u životu.

NN: Mnogo radite sa mladim glumcima, da li smatrate da je njima lakše nego što je bilo Vama kada ste počinjali?

KARADŽIĆ: Mislim da su mladi ljudi uvijek interesantni, jer su ambiciozni, novi, jer ih ne poznajete. Mladi partner, koleginica ili kolega su uvijek interesantni. To je kao ljubavnica, teško te može iznenaditi žena u braku ili koleginica s kojom radiš 20 godina.

NN: Sa mlađim bratom Milanom Karadžićem, rediteljem, radite na mnogo projekata. Da li možda ponekad dolazi do nekih konflikata tokom snimanja?

KARADŽIĆ: Na poslu sam izuzetno eksplozivan, posebno kad radim s Milanom. Obojica smo takvi. Desi nam se da radimo probe ili snimanja i da se samo nas dvojica zakačimo. Ipak, to je uvijek urodilo plodom, i ta naša svađa pretvorila bi se u nešto kreativno. Ali sve te svađe rađaju se iz žara.

NN: Privlači li Vas internacionalna karijera?

KARADŽIĆ: Nikada u životu. Bio sam jednom u Australiji i Italiji. Zanima me samo ovdje gdje sam ja Mima Karadžić, dakle, na našem govornom području. Da ja idem da se dokazujem u Americi, da budem jedan od 7.000 glumaca koji žele da prođu kroz kadar, ne zanima me uopšte. Tamo se mora pristati na mnogo šta, ja nisam takav čovjek.

NN: Šta Vam je bio najveći izazov u dugogodišnjoj karijeri?

KARADŽIĆ: Izazov je kada uđete u nešto nepoznato. O glumi nikad ništa nisam znao u teoretskom smislu. Kad uđem u nešto što ne znam i borim se s tim, to je nešto fantastično. Cijelog života penjem se na nebo ili makar pokušavam.

NN: Kakvi su planovi za naredni period?

KARADŽIĆ: Trenutno traje pisanje sljedećih 20 epizoda za seriju “Budva na pjenu od mora”, koje će biti snimane nekad u septembru ili oktobru. Ali već u maju i junu radićemo još jednu crnogorsku komediju i jednu manju seriju.

NN: Šta volite da radite za svoju dušu?

KARADŽIĆ: Volim izlaske uz dobro vino, druženje sa finim i kulturnim ljudima ili da spremim neku hrana u stanu pa da pozovem prijatelje. Volim putovanja, ali ona spontana.

NN: Kao i u filmu “Gorčilo – Jesi li to došao da me vidiš”, i u istoimenoj predstavi, veoma popularnoj početkom devedesetih, tumačili ste lik Gorčila, pa možete li da napravite razliku?

KARADŽIĆ: Predstava nastala u beogradskom Domu kulture Studentski grad zaista je, početkom devedesetih, bilježila ogroman uspjeh na gostovanjima širom zemlje. Kao i nakon gledanja filma, ljudi su tih godina iz pozorišta izlazili valjajući se od smijeha. Totalno je drugačije igrati u predstavi i u filmu.

NN: Rekli ste da je snimanje filma trajalo 24 dana, pa kako ste za tako kratak period uspjeli da napravite ovako urnebesnu komediju?

KARADŽIĆ: Sakupili smo sredstva koja su bila takva da smo snimanje morali da završimo za 24 dana. Reditelj je od samog starta znao šta traži i šta želi. Od prve klape do premijere prošla su samo tri meseca, što mislim da je rekord na našim prostorima. Uspjeli smo tako što smo radili po 12-13 sati dnevno i imali oko sebe ekipu koja je vjerovala u projekat.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *