»Stvorio« mnoge vrhunske sportiste

Branko Dešić, omiljeni tuzlanski profesor fizičke kulture, od 2007. godine je u penziji, ali je i dalje redovni posjetilac sportskih manifestacija u “slanom gradu”.

U četiri decenije predanog rada, Dešić je u školske sekcije regrutovao veliki broj vrhunskih sportista, među njima najbolju rukometašicu svijeta Svetlanu Kitić i najbolju košarkašicu Evrope Raziju Mujanović.

Dešić je rođen u jeku Drugog svjetskog rata, 1943. godine. Otac Makso bio je glumac, a majka Ružica učiteljica u “osmoljetci”.

“Išao sam u školu u kojoj je mama bila učiteljica. Na šljakastim terenima sam počeo igrati rukomet kod legendarnog profesora Saliha Seleskovića – Seleta. Nakon što sam okončao školovanje na Pedagoškoj akademiji dobio sam posao u OŠ ‘Jusuf Jakubović'”, prisjeća se profesor Dešić.

Najprije je brinuo o atletskoj sekciji. Legendarna tuzlanska atletičarka Nađa Avdibašić-Vukadinović bila je u sekciju profesora Dešića, kao i Subhija Halilović, koja je bila najbolja srednjoprugašica u BiH i Jugoslaviji.

“Ubrzo sam ostavio atletiku i okrenuo se radu sa rukometnim timom. U mom pionirskom i kadetskom timu stasavali su: Vlado Marković, Goran Krka, Aco Milošević, Zoran Tomić, Damir i Zlatko Cipurković, Mirza Bulić, Sead Mulić, Bakir Buljugija, Vlado Jović, Mile Mijačinović… Najbolji centarfor FK Sloboda Mersed Kovačević kod mene je bio rukometaš”, priča nam Dešić.

Pomenuti su ostvarili impozantne karijere. Ipak, Svetlana Kitić je najvredniji “eksponat” Branka Dešića.

“Bila je peti razred kada me je pitala da li može trenirati rukomet. Rekao sam joj: ‘Ceco, možeš, ali moraš biti golman.’ Nije se protivila i prvu godinu treniranja provela je na golu i u sakupljanju loptu. Za dvije godine, do osmog razreda, postala je najbolja igračica. Na Malim olimpijskim igrama u Zenici postizala je po 15 golova. Sve to nije promaklo skautima beogradskog Radničkog. Oni su obavili razgovor sa njenim ocem Duškom, koji je dao zeleno svjetlo za prelazak Cece u Beograd”, kaže Dešić.

Godinama kasnije Ceca Kitić je koristila svaku priliku da pomene Dešića kao jednog od najzaslužnijih za razvoj njene impozantne rukometne karijere.

“Ona je izuzetno voljela sport. Igrala je i fudbal sa dječacima. Zbog pobrojanog vjerovao sam u njen sportski uspjeh. Na koncu moje su se prognoze obistinile, jer je Ceca jedna od najboljih rukometašica svih vremena. Bio sam na Olimpijskim igrama u Moskvi kada je Ceca sa reprezentacijom Jugoslavije osvojila srebrnu medalju. Vidjela me je na tribinama i odvela u Olimpijsko selo”, prisjeća se Branko Dešić, koji je od Društva pedagoga BiH nagrađen putem na Olimpijske igre u Moskvu, OI u Minhenu i Mundijal u Italiju.

Prolazile su godine vrijednog rada Branka Dešića u OŠ “Jusuf Jakubović”, a onda je jednog dana u školu stigla Razija Mujanović.

“Bila je to školska 1982/1983. godina kada je Mihajlo Vuković u školu doveo Raziju. Osvajali smo školska takmičenja, jer su pored Raze u ekipi igrale Amra Aščerić, Melisa Hadžimustafić, Vesna Pođanin, Ilvana Zvizdić… Poput Cece i Raza me je u nekoliko navrata pomenula kao trenera u školskim selekcijama”, govori profesor.

Pored prosvjetne karijere, Dešić je sudio i Drugu saveznu ligu SFRJ. Jedan je od najzaslužniji za formiranje Zbora rukometnih sudija u Tuzli, a prvi naši internacionalci Alija Hasić i Vlado Jović njegovi su učenici iz OŠ “Jusuf Jakubović”.

Za svoj rad profesor Dešić je dobio mnoga priznanja i nagrade. Tako je dobitnik majske nagrade za razvoj masovnog sporta, Oktobarske plakete, Zlatne značke MOI BiH, Zlatne značke RS BiH, Plakete za zaslužne sportske radnike TK 2003, kao istaknuti sportski radnik nagrađen je od Društva pedagoga BiH putem na OI u Minhen i Moskvu i Mundijal u Italiju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *