Trči sa disaljkama, pliva u patikama

Za najbolju bh. plivačicu Ivanu Ninković prvi mjeseci na Arizona državnom univerzitetu u gradu Tempe puni su izazova. Osjetila je timski duh na koledžu, naporne treninge, plivanje u patikama, ali i uživala u veslanju i planinarenju.

San je ostvarila 1. septembra kada je doputovala u SAD.

“Svaka promjena za mene je izazov jer volim da upoznajem nove ljude, njihove načine življenja i, naravno, nove pristupe i načine treniranja. Moj san iz djetinjstva je bio da odem u Ameriku. Mnogo sam slušala priče o studentskom i sportskom životu u SAD i sve mi je bilo previše idilično. Ta saznanja su mi još više pobuđivala radoznalost i želju da što prije osjetim način života na koledžu. Poslije 24 časa putovanja stigla sam u Feniks, gdje me na aerodromu čekala prijateljica Indira Ćeranić koja studira i pliva na koledžu ASU. Sam doček na aerodromu sa plakatom me oduševio”, priča Ninkovićeva o prvom susretu sa SAD i dodaje:

“Susret sa plivačima na koledžu je ostavio na mene predivan utisak. Svi su bili srdačni i nasmijani, te spremni da mi pomognu u raznim situacijama. Treneri, plivači, kao i svi sa kojima sam dolazila u susret težili su da mi olakšaju i uljepšaju prvi susret sa koledžom, na kojem vlada timski duh.”

Ništa manje fascinantan nije ni sam koledž.

“Grad Tempe, u kojem ima 82.000 studenata, smješten je na obodu pustinje, ali nemate osjećaj da je pustinja blizu jer okolina obiluje zelenilom, fontanama i ima sve sadržaje velikog grada. Smještaj je odličan, u pitanju su dvosobni apartmani u kojima su najčešće smještene četiri osobe”, kaže Ivana, kojoj je cimerka iz Kalifornije.

Zbog učešća na Evropskom prvenstvu Ninkovićeva je kasno stigla u SAD, pa je morala odmah da se uhvati u koštac s obavezama na univerzitetu gdje studira inženjerski menadžment.

“Jedna od dobrih strana na ASU je da svaki novi student ima mentora koji mu pomaže u vezi sa svim obavezama na koledžu. Bilo je lako naviknuti se na život u kampusu jer je sve isplanirano do detalja, počev od treninga, predavanja, učenja, pa i slobodnog vremena. Cijeli dan je ispunjen nekim aktivnostima tako da dani brzo prolaze. Vrlo je interesantan timski duh gdje svi žele da ti pomognu jer na ASU ima studenata iz raznih zemalja i svi teže da predstave koledž u što boljem svjetlu”, kaže Ninkovićeva.

Ćeranićeva, koja je porijeklom iz Mostara, i Katarina Simonović, reprezentativka Srbije, pomažu joj da se prilagodi, ali, ipak, sve zavisi od nje. Da bi ispunila brojne obaveze Ivanu sat budi u četiri.

“Trening je od pet do sedam sati, zatim idem na doručak, pa na predavanja koja traju do 11 ili 12 časova. Vježbe u teretani su od 13 do 15 časova, poslije čega nastavljamo trening na bazenu do 17. Slijedi učenje u ‘Stady Hollu’, gdje treba da provedete tačno određen broj sati. Veče je predviđeno za odmor. Cijela sedmica je isplanirana i svaki dan je drugačiji što se tiče treninga i obaveza na koledžu. U prvi plan se stavlja edukativni dio jer se prvo moraju završiti obaveze u učenju, pa onda dolaze treninzi”, istakla je Trebinjka.

Ona dodaje da se treninzi ne razlikuju mnogo od onih koje je imala u Trebinju i Banjaluci, gdje je trenirala kao plivačica Olimpa.

“Mnogo značaja se daje fizičkoj pripremljenosti, pa su treninzi u savremenim teretanama duži i raznovrsniji. Na koledžu imamo sve uslove, odnosno bazen, teretane, stadion za trčanje, a i ljekarski tim je uvijek na treninzima. U BiH je moj trener Željko Panić morao da brine o mnogim drugim stvarima nevezanim za treninge, dok se u SAD treneri bave svojom profesijom, a tim ljudi odrađuje ostale poslove. Takođe, veliki značaj se pridaje ishrani sportista i kvalitet hrane je na visokom nivou”, kaže Ninkovićeva.

Treninzi su tokom cijele godine na otvorenom bazenu što joj se veoma dopada, ali i znači da bez kreme za sunčanje, kako kaže, ne može na trening.

Treninzi su teški, skoro svake sedmice su takmičenja između koledža, pa je malo slobodnog vremena.

“Slobodnog vremena radnim danom imamo vrlo malo i koristim ga za odmor. Kad nemamo treninge ili takmičenja, tj. vikendom, stariji studenti isplaniraju izlete u prirodi i idemo na planinarenje, veslanje, pješačenje… tako da mi je vrijeme zasad potpuno ispunjeno. Takođe, dosta vremena provodim u upoznavanju kampusa, gdje je osnovno sredstvo prevoza bicikl i to je prva stvar koja se mora nabaviti kad dođete ovamo”, kaže Ninkovićeva.

Dodaje da je za nju u SAD sve novo i svaki događaj je poseban, a za naše čitaoce je izdvojila neke:

“Običaj je da se stari članovi plivačkog tima podijele u grupe, dočekaju nove i uruče im poklone dobrodošlice koje su oni kupili svojim novcem. Potom se organizuje maskenbal na kojem stariji plivači kupuju kostime, šminkaju nas i prave frizure. Ove godine tema su bile sedamdesete godine. Veliki doživljaj je i odlazak na utakmice američkog fudbala, gdje svi dolaze obučeni u istu boju. Neobične stvari za mene su i načini treninga na koje nisam navikla, a to je trčanje sa disaljkama, plivanje u patikama i majici. Takođe, veliki značaj se pridaje sportskom volonterizmu, gdje mnogi sportisti učestvuju u humanitarnom radu.”

NCAA i SP

Zbog obaveza u SAD Ninkovićeva ne zna da li će nastupiti na Svjetskom prvenstvu u malim bazenima početkom decembra.

“U februaru je prvenstvo koledža NCAA i sva takmičenja do tada su u cilju da budemo što spremniji za to takmičenje. Za SP moram da se konsultujem sa trenerom na koledžu i trenerom Željkom Panićem (trener u Banjaluci). Moramo da se dogovorimo jer mi tada počinju ispiti i u slučaju odlaska na SP moramo da obezbijedimo finansijska sredstva za odlazak. Glavni cilj za 2015. je tempiranje forme jer iduće godine počinje ispunjavanje norme za Olimpijske igre u Rio de Žaneiru.

Porodica

Ninkovićeva u BiH planira da dođe tek u maju, kad bi trebalo da nastavi pripreme za Svjetsko prvenstvo u Kazanju. Do tada joj je skajp veza sa najbližima.

“Najviše mi nedostaju porodica i prijatelji, ali moderna tehnologija mi omogućava da se često vidimo preko skajpa i da sam u stalnom kontaktu s njima”, kaže Ninkovićeva.

Dodala je da dolaske u BiH mora da isplanira s roditeljima, ali i trenerima:

“Dolasci zavise i od finansija jer su, kao i do sada, većinu troškova obezbjeđivali roditelji i trener Željko Panić, a avionske karte su dosta skupe”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *